1. Papa Franjo i situacija društva i Crkve
Papa Franjo otvorio je u Rimu na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije izvanrednu jubilarnu godinu Božjega milosrđa pod geslom "Milosrdni poput Oca". Ovim činom papa, koji je na Petrovu stolicu došao iz zemlje "trećega svijeta", iz okruženja u kojemu jedino blagost i milosrđe drže temelje pastoralnog djelovanja i nove evangelizacije, dao je Crkvi izvanredan dar. Upravo papa Franjo koji je s početkom svoje petrovske službe izazivao čuđenje, pozitivne i negativne reakcije zbog svog otvorenog govora o milosrđu, praštanju, ustaljenim crkvenim strukturama, grijesima birokratiziranog sustava u Crkvi, o tabu temama katoličanstva: braku, obitelji, siromaštvu, ekologiji, pristupu homoseksualnosti; papa koji se otvoreno susretao sa zločincima, ljudima sumnjiva morala, posjećivao je zemlje trećega svijeta – za koje mnogi nisu ni znali da ima katoličanstva. Svojim je gestama i riječima opravdavao svoje geslo "Miserando atque eligendo" – smilova mu se i izabra ga.

U očima svijeta sve udaljenijeg od Boga i Crkve, rodila se slika Crkve koja je postala izazov za papu i cijeli katolički svijet. Slika koja pokazuje da je Crkva zaostala u vremenu, pretvorila se u veliku birokratsku mašineriju obojanu raznim političkim bojama, podebljanu za velika financijska sredstva koja se bez kontrole slijevaju i prelijevaju; zaostala u vremenu svojim licemjernim životom oplemenjenim kičenim liturgijama, bogatim dvorovima, skupocjenom odjećom i voznim parkovima, lijepo uređenim muzejima i laudama prošlosti... Bogatstvo i moć – snaga više od milijardu vjernika, intelektualna i kulturna sila svijeta, postala je najmoćnija monarhija svih vremena. Nedodirljiva u svojoj diplomatskoj i političkoj važnosti; nepokolebljiva pozivajući se na božanske autoritete; zapravo – postala je stara gospođa koja miriši na naftalin čekajući lijepo „napirlitana" trenutak svršetka svoga postojanja; kao kakva keramička lutka koju nitko ne dira zbog krhkosti i divljenja.

S druge strane, kao izazov katoličanstvu stoje i velike društvene promjene koje je gotovo nemoguće pratiti. Živimo u vremenu velikih civilizacijskih promjena, nastupile su dugotrajne ekonomske i društvene krize, prijeti nam sukob globalnih razmjera, siromašnih je više nego ikada, bolesnih još više, toliko je zlo ogrezlo ovaj svijet.

Ovi izazovi postavljaju pitanje: tko će se tome suprotstaviti? S jedne strane stoji ljudski izrečen zakon, koji se često poziva na božanski autoritet, zakon isključivosti i pravednosti pridržan samo jednima; a s druge strane stoje oni koje su ti isti pravednici zakona etiketirali – kao ono Židove u holokaustu žutom zvijezdom, društveno i religijskih ih isključili – bacili na njih damnatio memoriae: osobe koje su u drugom braku, osobe koje su počinile pobačaj, osobe koje su se – radi opstanka života – bavile nemoralnim poslovima na taj način osiguravajući sebi i svojoj obitelji komad kruha za jutro poslije; a tek tolike osobe koje u skrivenosti svoje duše pate zbog osobnih grijeha, zbog različitosti rase, spola, zbog onih stvarnosti koje izmiču kontroli slobodne volje... Tko će njima pristupiti? Pripadaju li oni onoj eliti kojoj je „određena" nova evangelizacija? Crkva današnjice kao da nema snage za to. Kao da se događa da će Crkva prije osuditi čovjeka nego grijeh, kao da će Crkva prije isključiti čovjeka nego ga rehabilitirati i prihvatiti; kao da će Crkva prije ostati indiferentna prema čovjeku nego prema muzejskom primjerku; kao da će se Crkva prije baviti politikom i spletkariti s političkim opcijama nego glasno govoriti istinu i pozivati na obraćenje. Svaka riječ ove kritike je na mjestu – jer je postala realnost koja nam potiče sram, realnost koju skrivamo kao Adam i Eva svoju golotinju ne želeći se suočiti s njom.
I ponovno se postavlja pitanje: gdje je tu Evanđelje kao temeljni zakon kršćanstva, kao temelj Crkve? Gdje je istina Utjelovljenja, vazmenoga otajstva? Gdje je tu čovještvo Isusa Krista, Sina Božjega; a gdje tek njegova otkupiteljska snaga? Kao da je postalo preteško za nas, kao da je to tekst davnih vremena pridržan znanstvenom proučavanju i pokojoj blagoglagoljivoj homiliji o nekom blagdanu koji smo svojim običajima po-poganili.
U ovakvoj situaciji društva i Crkve, papa Franjo otvoreno poziva na milosrđe i blagost, te na iznenađenje čitave Crkve otvara izvanrednu jubilarnu godinu Božjega milosrđa. Time Crkvi i društvu vraća nadu. Nadu da Crkvu doista vodi Duh Sveti, nadu da je Bog dopustio ovo vrijeme stagnacija i kriza, da se dogodi osoba pape Franje koji će Crkvi vratiti njezino dostojanstvo i pokazati njezino pravo lice. A pravo lice Crkve je blagost i milosrđe.

2. Godina milosrđa
Izvanrednu jubilarnu godinu milosrđa započela je Crkva na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca. U buli proglasa jubileja, naslovljenoj „Misericordiae vultus", papa Franjo opisuje smisao zašto je Crkvi darovao izvanrednu priliku u vremenu kada je Crkva i društvo na razmeđi. Vrijeme je kraja naše civilizacije – s tim se moramo pomiriti, i jedino Crkva – kao ono u 5. stoljeću – može biti temelj izgradnje novoga društva, nove Europe i novoga svijeta. Nalazimo se u seobi naroda uzrokovanoj ratom i gladi; nalazimo se u vremenu propitkivanja i vremenu kada treba činiti daljnje korake da bi se čovjek – kao nositelj društvene stvarnosti – prilagodio i započeo drugačiji život. Vrijeme je da mi – katolici – ali i kršćani općenito otvorimo svoja srca i svoje umove stvarnosti evanđelja i konkretnosti kršćanskog življenja – a to su blagost i milosrđe.
Ovih nekoliko odlomaka Franjine bule koje nam mogu osvijetliti našu kršćansku odgovornost ali i važnost življenja milosrđa – življenja iskustva milosrđa i svjedočenja milosrđa u svojoj svakodnevici.

Papa Franjo započinje bulu riječima: „Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist. Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječima. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta." (Misericordiae vultus 1.) Te nastavlja Franjo da je Bog, nakon što je kroz povijest spasenja obznanjivao svoje lice na različite načine izabranom narodu, konačno se u punini vremena objavio u Isusu koji „svojom riječju, svojim djelima i cijelom svojom osobom, objavljuje Božje milosrđe" (Misericordiae vultus 1.)
Potrebno nam je razmatrati otajstvo milosrđa jer ono je izvor radosti, vedrine i mira, uvjet je našega spasenja, ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret; temeljni zakon koji previda u srcu svake osobe; put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha. (usp. Misericordiae vultus 2.)

Godina milosrđa započinje na 50. obljetnicu završetka Drugoga vatikanskog koncila, koji je obilježio veliku promjenu Crkve u 20. stoljeću. U tome vremenu, "nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način" (4.) – započelo je vrijeme nove evangelizacije i novog – oduševljenog svjedočenja svoje vjere svakog vjernika. Ipak, 50 godina nakon završetka Koncila, potrebna je izvanredna godina milosrđa da bi se temelji koje je udario Koncil ponovno obnovili, da bi do svih vjernika i onih koji su udaljeni od vjere zbog sablazni Crkve, dopro "balzam milosrđa kao znak Božjeg kraljevstva, već prisutna među nama!" (Misericordiae vultus 5.)

Objašnjavajući pojam „milosrđa", Franjo kreće od teološke tradicije. Sveti Toma Akvinski zapisao je: "Svojstveno je Bogu činiti milosrđe i u tome se na poseban način očituje njegova svemoć". A milosrđe je temeljni pojam Staroga Zavjeta gdje se Boga naziva „strpljivim i milosrdnim", „blagim i milosrdnim". Te tako milosrđe nije neka apstraktna ideja, već konkretna stvarnost kojom Bog objavljuje svoju ljubav kao ljubav oca i majke koji osjećaju duboku ljubav i privrženost prema svome djetetu." (usp. Misericordiae vultus 6.-7.). U Novome Zavjetu otkriva se lice milosrdnoga Oca. Poruka Evanđelja postaje „Bog je ljubav" – i to u životu i djelu Isusa Krista. "Ta je ljubav bila vidljiva i opipljiva u cijelome Isusovu životu. Njegova osoba je sama ljubav, ljubav koja se besplatno daruje" (Misericordiae vultus 8.). U konkretnosti svoga govora, Lukino evanđelje donosi tri važne prispodobe o milosrđu: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o ocu i dvojici sinova. „U njima nalazimo srž evanđelja i naše vjere, jer se milosrđe predstavlja kao snaga koja sve pobjeđuje, ispunjavajući srce ljubavlju i donoseći utjehu opraštanjem" (Misericordiae vultus 9.) – navodi Franjo, ali i dodaje Isusov govor Petru kako treba oprostiti do sedamdeset puta sedam onome koji se o čovjeka ogriješi. Time napominje Franjo da Isus pokazuje kako milosrđe nije samo djelo Oca, već postaje kriterijem za utvrđivanje tko su njegova prava djeca. "Ukratko, pozvani smo živjeti milosrđe, jer ono je najprije nama očitovano" (Misericordiae vultus 9.), opraštati – što je za kršćane nezaobilazni imperativ, jer odbacivanjem mržnje, srdžbe, nasilja i osvete postaje nužan uvjet za sretan život. Isus je tako postavio ideal života i mjerilo vjerodostojnosti naše vjere: milosrđe!

U kontekstu života Crkve, Franjo piše: "Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. (...) Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav. Crkva 'osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe'. Možda smo odavno zaboravili pokazivati i živjeti put milosrđa. Zbog napasti, s jedne strane, da uvijek i isključivo težimo za pravednošću, zaboravilo se da je to tek prvi, premda nužan i prijeko potreban korak. Ali Crkva treba ići dalje od toga, da bi postigla viši i važniji cilj. S druge strane, žalosno je vidjeti kako se iskustvo opraštanja u našoj kulturi sve rjeđe susreće. U nekim slučajevima čak se čini da je sam ta riječ izišla iz uporabe. (...) Došlo je vrijeme da Crkva ponovno preuzme na sebe zadaću da s radošću poziva na opraštanje. Vrijeme je da se vratimo na bitno i da preuzmemo na sebe teret slabosti i teškoća svoje braće i sestara. Opraštanje je snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnost gledamo s nadom." (Misericordiae vultus 10.). Citirajući riječi svetoga Ivana Pavla II., Franjo još jednom naglašava: "Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja, i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvarica i djeliteljica" (Misericordiae vultus 11.). I još više, Franjo napominje da „milosrđe posjeduje vrijednost koja nadilazi granice Crkve" jer nas povezuje i sa židovstvom i islamom (Misericordiae vultus 23.), time otvarajući vrata za plodonosan međureligijski dijalog na kojemu treba biti građena budućnost svijeta.

3. Blagost i milosrđe u praksi
Blagost i milosrđe u praksi – u jubilarnoj godini milosrđa. Ovo je izazov za svakoga od nas koji želimo prijeći prag nade i otvoriti se istini Evanđelja. Odgovarajući na poziv pape Franje, ponajprije moramo postati svjesni situacije društva koje ne oprašta, koje zajedljivo gleda na bližnjega ugrožavajući tuđe života ogovaranjima i mržnjom. Situacije društva u kojemu postoje podjele, prijetnje ratovima, u kojima se susrećemo s ljudima drugih rasa i civilizacija. Situacije društva koje postaje sve svjesnije ljudske slabosti i otvoreno sklonosti grijehu. Situacije društva u kojemu zbog korupcije postoji tlačenje i siromaštvo. Situacije društva koje svoje korijene i identitet gubi u užurbanosti kulta rada, ljepote, seksualnosti. Situacije društva koje se ne može pomiriti s prošlošću. Situacije društva u kojemu trebamo naučiti prihvaćati različitost jezika, rase, političkih uvjerenja, spolnih orijentacija. Sve su to situacije potrebne Božjega milosrđa – milosrđa koje Crkva mora donijeti kao lijek i kao priliku za Otkupljenje. A to ne može bez nas! Vrijeme isključivosti mora proći, vrijeme legalizma i licemjernog pravovjerja mora biti nadiđeno vremenom milosrđa.
Stoga, kao izvanrednu priliku u Godini milosrđa papa Franjo nam preporučuje:
- šutnju i čitanje Evanđelja u kojima se otkriva lice milosrđa nebeskog Oca
- hodočašće u sveta mjesta u kojima će se udjeljivati oprosti od svih grijeha koje čovjeka današnjice zarobljavaju
- prilike za ispovijedi preko misionara milosrđa u mjesnim Crkvama
- svjedočenje milosrđa svih vjernika putem opraštanja: „On (Bog) traži da budemo oruđe oproštenja, jer smo mi prvi primili Božje milosrđe" (Misericordiae vultus 16.)
- i ono najvažnije: "Živa mi je želja" piše Franjo – "da kršćanski narod tijekom Jubileja, razmišlja o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Na taj će se način probuditi naša svijest, koja je previše često uspavana pred dramom siromaštva. (...) Isus nam u svojem propovijedanju stavlja pred oči ta djela milosrđa, kako bismo shvatili živimo li ili ne kao njegovi učenici. Pozvani smo ponovno otkriti tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati. Ne zaboravimo ni duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti" (Misericordiae vultus 15.)

Po ovoj izvanrednoj jubilarnoj godini milosrđa otvaraju nam se vrata da prihvatimo istinu Evanđelja i da učvrstimo temelj Crkve, a to je blagost i milosrđe. Svatko od nas pozvan je živjeti blagost i milosrđe kao temeljni princip svoga moralnog, duhovnog, društvenog i crkvenog života. Samo je to ispravni put obnove Crkve i očuvanju kršćanske i katoličke tradicije Europe koja se nalazi na vrhuncu i kraju svoje civilizacije, i samo to može biti temelj uspostave novoga kršćanskog – obnovljenog društva radi kojega je Bog i darovao svijetu osobu pape Franje. Po blagosti i milosrđu svih vjernika Crkva više neće biti "keramička lutka" vrijedna divljenja i poštovanja zbog krkosti i starosti, niti stara dama koja čeka svoj suton, niti utvrda monarhističkog sustava, već istinska promicateljica istine Evanđelja i konkretnosti čovjekova života, nositeljica novog humanizma temeljenog na ljubavi.

I kao razmišljanje za kraj:
"Ne možemo pobjeći od riječi koje nam je Gospodin upravio i na temelju njih bit ćemo suđeni: Jesmo li nahranili gladnoga i napojili žednoga? Jesmo li primili stranca i odjenuli siromaha? Jesmo li izdvojili vremena da budemo s bolesnikom i zatvorenikom (usp. Mt 25, 31-45)? Jednako tako pitat će nas se jesmo li pomagali drugima kad ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili kadri pobijediti neznanje u kojemu žive milijuni ljudi, osobito djeca koja su lišena sredstava, nužnih za oslobođenje od okova siromaštva; jesmo li bili blizu onome koji je sam i žalostan; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio i odbacili svaku srdžbu i mržnju što vode do nasilja; jesmo li imali onu strpljivost koju pokazuje Bog, koji je vrlo strpljiv s nama; jesmo li, na kraju, povjeravali Gospodinu u molitvi našu braću i sestre. U svakome od tih 'najmanjih' prisutan je sam Krist. Njegovo tijelo ponovo postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih... kako bismo ga prepoznali, dotaknuli i za nj se brižno skrbili. Ne zaboravimo riječi svetoga Ivana od Križa: 'U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi'" (Misericordiae vultus 15.)