Rođena sam u rastrganoj, siromašnoj obitelji kao neplanirano četvrto dijete. Otac mi je bio alkoholičar, sada već pokojni i jako agresivnog ponašanja. Moji roditelji imali su velikih problema u braku. U crkvu sam išla uvijek od kad znam za sebe. Sa 14 godina sam doživjela pokušaj silovanja od nepoznate osobe i to u vlastitoj kući. Kako mi je kuća uz šumu, spavala sam sama u novom dijelu kuće, dok su roditelji spavali u staroj kući.

Kako mi je muška osoba naglo uletjela u kuću, tek onda sam skužila šta se zapravo događa. Udario me je tri puta po glavi, govorio da šutim, nisam prestala vikati, uplašio se i pobjegao, uspio je samo potrgati gaćice. Ja sam bila spremna za svoje djevičanstvo umrijeti. Slučaj je prijavljen policiji koji se na žalost nikada nije rasvijetlio, a ja sam doživjela jako teške traume. Imala sam strahove i po danu i po noći, osjećaj srama, osjećaj teške krivnje i čak sam mislila da me je trebao ubiti jer nisam imala ni podršku ni razumijevanje od okoline u kojoj sam živjela. To mi je nešto najteže što mi se u životu dogodilo.

Sa 14 godina pokušala sam se prvi puta ubiti, sa 16 godina drugi put. Nakon drugog pokušaja suicida završila sam na psihijatriji za djecu i mlade u zagrebu. Dijagnoza je bila depresija. Uspjela sam i završiti srednju trgovačku školu. U srednjoj školi vjeronauk mi je predavala časna sestra Klanjateljica Krvi Kristove. Pozvala me je na razgovor i rekla, nemoj misliti da ja na to što si se ti pokušala ubiti gledam drukčije, Bog ti je dao šansu za život, što je mnogi ne dobiju, oprosti ocu i pođi svećeniku na ispovijed, jer on to već sigurno zna jer sam živjela na selu. Dala mi je knjižicu "Krvi Kristova, spasi nas". Iskreno priznajem da sam je pogledala ali nisam ništa iz nje molila. Otišla sam svećeniku na ispovijed. Svećenik mi je rekao, "Što se dešava s tobom, pa ti si uvijek išla u crkvu, onda si slabo molila". Priznajem da sam uvijek išla u crkvu, ali moje molitve su bile prazne. Moje psihičko zdravlje još se više pogoršalo nesređene obiteljske situacije i sa 19 godina pokušavam treće samoubojstvo u svome životu, ali hvala Bogu posljednje.

Završavam na psihijatriji i psihijatrica je postavila dijagnozu-shizofrenija. Moj svijet se je potpuno srušio. Sa 21 godinom završavam u udomiteljskoj obitelji preko socijalne skrbi. U toj udomiteljskoj obitelji bile su isključivo stare i bespomoćne osobe. Zbog bolesti skinuta mi je poslovna sposobnost u potpunosti. Gubitkom poslovne sposobnosti došla sam pred zid. Otišla sam u molitvenu zajednicu u Ludbregu gdje sam bila jako dobro prihvaćena i zavoljena. Silno sam patila na duši, ali sam konačno pronašla jedini i pravi put do Boga, Trošila sam redovito lijekove, a u sebi sam osjetila kako me Krv Kristova jača, čisti i liječi. Nakon 6 godina hodanja na molitvene susrete meni je vraćena poslovna sposobnost i to u potpunosti. Ostajem i dalje u udomiteljskoj obitelji jer ljudi sa takvom dijagnozom još uvijek nisu prepoznati u društvu. Na bolničkom liječenju na psihijatriji bila sam u 9 navrata i već punih 9 godina nisam poslije nikad bila. Najgore što sam doživjela na psihijatriji je što me je sestra svezala za obje ruke. Bila sam razapeta kao Isus na križu, tako svezana gorko sam plakala. Bila sam svezana zbog hodanja i nespavanja po noći.

Znam da je shizofrenija neizlječiva bolest, znam da za nju ne postoji još pravi lijek, ali tinja nada da postane izlječiva. Hvala i slava Presvetoj Krvi Kristovoj što me je ojačala kada sam izgubila svu nadu, vjeru u život i zdravlje. Znam da me Bog jako voli jer mi je dao tri šanse za život i novi početak. Moje psihičko zdravlje je stabilno, ali lijekove u minimalnoj dozi moram trošiti cijeli život. Moja najveća želja je pomagati onim ljudima koje je zadesila slična sudbina kao i mene. Dotaknula sam samo dno, ali me je Krv Kristova dignula, ojačala i spasila. Moja izgubljena mladost je nova šansa za novi početak, za novi zaokret u mom životu jer sada imam 29 godina.
Hvala i slava Krvi Kristovoj.
Marica S.