Iz fotogalerije

Svetište Ludbreg - RSS novosti
Trenutno aktivnih Gostiju: 37 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Polnoćnim misnim slavljem proslavili blagdan rođenja Isusa Krista
Nedjelja, 25 Prosinac 2011 00:00
Blagdan rođenja Kristova ludbrežani su proslavili tradicionalnim misom „polnoćkom" koju je u župnoj crkvi nakon kraćeg programa prigodnih božićnih pjesama župnoga zbora predvodio ludbreški župnik prečasni Josip Đurkan. Čestitajući okupljenim vjernicima Božić, blagdan spasiteljeva rođenja , podsjetio je kako je u našoj današnjoj situaciji ovaj anđeoski pozdrav „Ne bojte se..." označen kao događaj velike radosti za sav narod, predstavlja pravi izazov. Paradoks u siromaštvu štalice, na rubu događaja društvenih i krhkosti ljudskog tijela očituje se Bog koji usrećuje. Anđeo poziva siromašne pastire da pođu siromahu i da se u susretu s njim obogate. Isus je predstavljen kao osoba koja imovinski nije imućna, ali je zato duhom moćna uvesti čovjeka u stanje koje nazivamo radošću i srećom. Taj isti Isus i danas stoji pred nama i kuca na naša vrata jer se želi s nama susresti , da od tog susreta budemo sretni i radosni. Jesmo li spremni istinski se susresti s Isusom? Jer Isus se danas naveliko čudi ljudima. Koliko toga dobijemo, uživamo, a kad dobijemo nismo zadovoljni. Želimo, a ne znamo što bi s ostvarenim. Svijet je pun govora o ljubavi a ljudi se sve manje vole i podnose. Pod izlikom napretka stvaramo zastrašujuće strojeve i projektile koji prijete uništenju čovječanstva. Čovjek se nikad više nije bavio slobodom, a nikad manje nije bio slobodan. Stoga radost Božića biva kod mnogih zamijenjena ravnodušnošću. Kao gljive poslije kiše rađaju se ljudoliki novi bogovi. Božići pred kojima ljudi hodaju, prodaju se. Da im se omile i da od njih očekuju sreću. Za božiće ne vrijede opći zakoni jer oni imaju imunitet, oni su gospodari života i smrti i radi viših interesa mogu klevetati, optuživati, ubiti, a da zato dobiju nagradu. Vjernike je pozvao da u svom vjerničkom životu pokažu slavimo li mi pravog Božića ili novonastale božiće?

Nakon čitanja iz Lukina evanđelja o događaju Isusova rođenja u propovijedi je preč. Đurkan podsjetio kako se time ispunilo 700 godišnje staro proroštvo koje je prorekao prorok Izaija... I sada se pitamo što ima taj dan pred nešto više od 2012 godina s našim današnjim danima? Što imamo s tom činjenicom osim lijepe uspomene da je to nekoć bilo? Ako je bio taj dan naviješten radost i mir i sve što je Izaija prorekao, što se to mene osobno tiče? Mene koji tako grčevito težim za izbavljenjem od svojih nevolja, tegoba, škripca koji su možda sasvim drugačiji nego ondašnji. Općenito zapovijedano veselje ne utječe nužno na mene osobno. Mogu se kretati u mnoštvu ljudi sretnih i zadovoljnih, a svejedno ostati osamljen, nezadovoljan, žalostan. Netko mora doći za mene osobno, netko tko neće govoriti mnoštvu preko radio i TV poruka, nego će doći meni osobno i saopćiti mi da me voli. Tko od ljudskih stvorova nije rado čuo i ne čuje da mu netko kaže, volim te , voljen si, važan si nekome. Nisi otpisan. Tek tada može u meni zaživjeti radosna vijest , tek tada čovjek može biti radostan, kad zna da ga netko voli.

To je ovaj dan koji se može danas dogoditi za svakog od nas , nije to bilo samo onda. Ne spominjemo se mi samo onih ljudi koji su nekoć živjeli oko Isusa, nego je to današnji dan. Gospodin je samo jednom došao na ovaj svijet, na naš svijet po zemaljskim uvjetima. Ali nakon smrti i Uskrsnuća dolazi k nama svaki dan. Na žrtvenik preko Duha Svetoga, na oltar i želi se roditi u nama po svojoj riječi, susretom pod prilikama kruha i vina ali i preko naših bližnjih, naših rođaka, prijatelja. Sa svojim ustima, kretnjom , dobrim djelima Isus i dan danas želi progovoriti svakome od nas : Volim te čovječe.
Možemo se sada upitati, čime će me Bog uvjeriti da me voli. U čitanjima smo čuli kako se Bog daruje za čovjeka kako bi ga otkupio. Već nas to upućuje na njegovu vrhunsku ljubav prema nama, a to je križ. Vidite, već se u ovim jaslicama nazire Isusov križ. Kad je bio spreman, Isus kao druga božanska osoba, kao Sin Božji poći u svijet i uzevši ljudsko tijelo, postavši nešto niži nego je Bog sam, jer mi ljudi nismo bogovi, već se je odlučio za žrtvu. A križ, raspelo je konačna žrtva. Samo utjelovljenje sadrži u sebi Kristovo sebedarje koje ostavlja nebo i nebesku radost i dolazi na zemlju među raspuštene ljude u štalu.
Kao da nas ta istina zbunjuje i remeti osjećaj ugodnog mira i zadovoljstva koje želimo doživjeti ove svete noći. Njegov križ i patnja započeli su već u jaslicama. Možda su kod nas jaslice koje postavljamo nekako idilična slika svega onoga što se događalo na prvi Božić, a osobito ako se taj Božić komercijalizira kako se to zbiva u našem zapadnom svijetu. Što je ostalo od Božića? Samo ime! A sadržaja više nema. Možda su kod nas jaslice dobile romantični značaj, a stvarnost je prije 2000 godina bila sasvim drugačija. Studen, noć, neprihvaćenost. Situacija u kojoj nije bilo ugodno noćivati, a to je bila Božja logika. Izabire Bog ono što je nama ljudima najmanje ugodno da bi nama ljudima u konkretnosti pokazao da želi prihvatiti i iskušavati sve njegove tjeskobe, jad i siromaštvo i sve tako da nam pokaže koliko nas cijeni. Svaka gesta Isusova je znak koliko me voli. Riječ i istina da želi i dan danas biti s nama u našim radostima i trpljenjima je zaista nešto radosno, da nikada čovjek nije sam. I onda kada te svi ostave i onda kada više nikome nisi vrijedan,vrijedan si Bogu. Nije li to radost. Treba to doživjeti. Tko bi mogao bolesnima, starcima dati neku radost nego sam Bog. Ne bojte se, i nama govori, kao nekoć pastirima. Ne bojte se. Naš spasitelj ne dolazi s oružjem , kao neki terorist s grožnjama i kaznama s kojima bi nam se osvetio za bezbrojne grijehe koje činimo nego nam se u djetetu daje u ruku kako bismo bez straha prihvatili njegovu ljubav. Majka je Terezija primijetila da dolazi tako da je sam sebi načinio kruhom života , postao je tako malen, tako krhak, tako jadan. I kao da sve ovo nije bilo dovoljno, sam je sebe načinio gladnim, golim, beskućnikom kako mu ne bi mogli nanositi njegovu glad za ljubavlju preko naših ljudskih ljubavi, ničim izvanrednim nego našom ljudskom ljubavlju.

Prvi pravi dionici radosne vijesti „Ne bojte se" bijahu pastiri koji su noćili blizu pećine Isusova rođenja. Nova radosna vijest nije došla do onih važnih i uglednih nego prema onima koji su težili za boljim životom, to su bili pastiri, a znamo da li su imali ikakvu potrebu za Bogom ili ih je anđeo u vjeri u čudesnom događaju , to se dogodilo izvan Betlehema, davidova grada koji je bio krcat ljudima, prepun a da bi mogao prihvatiti Boga ali mjesta za Boga ostalo je izvan grada na poljanama od onih siromašnih ljudi koji su u svojim srcima još imali nešto prostora i koji je lako primio novost o novome Bogu. Danas se događa slično. Bog želi posjetiti svakoga od nas, dolazi i kuca na vrata naših srdaca i poziva nas da ga prihvatimo. Neće on od toga odustati unatoč našim nemarnostima, bezbrižnostima i zauzetostima kojekakvim poslovima. Danas je ponovo taj sveti trenutak da mu dadnemo šansu da stupi u naš život. Blaženi papa Ivan Pavao II poziva nas riječima: Nemojte se bojati Krista! Ima li razloga da bi nam štogod oduzeo ako nam se ovako sav dao. Što će nam oduzeti. Što je naše toliko važno da bi njemu toliko pasalo da bi mogao oduzeti.

Slavlje Božića nije samo spomen na povijesnu činjenicu Isusova rođenja u Betlehemu nego je aktualizacija Isusova rođenja , Božje nazočnosti u sadašnjem povijesnom času kao što je u vrijeme Isusova dolaska na svijet taj povijesni i nadpovijesnni događaj prepoznalo i doživljavalo malo ljudi a svijet je i dalje živio kao da se ništa nije dogodilo. Tako nastajanje Boga u ljudima koji su mu otvorili srca u dosadašnjem povijesnom času ostaje u relativno uskim krugovima. Premda nas je danas puno ovdje i u svim crkvama u svijetu, još nismo svi. Relativno je uski krug koji su prihvatili Isusa u svoj život a svijet i dalje kao da Boga nema, odnosno kao da Bog nije među ljudima. No kao što je bez obzira na ondašnje nerazumijevanje i ravnodušnost Isusovo rođenje u Betlehemu dubinski božji zahvat za dobro i spasenje svih ljudi tako je i sadašnje nastajanje Boga u ljudskim srcima najznačajniji doprinos boljitku svakog čovjeka. Postavši čovjekom ušao je u ljudsku narav, s Isusovim rođenjem Božjim nastojanjem među ljudima sve se mijenja i ništa ne ostaje isto. Samo treba prihvatiti stil njegova života, dobrota, pravda, ljubav. To je hod za njim i onda ćete vidjeti da je Isus rođen i u meni i u tebi. Jer utjelovljenjem Kristovim kad je Bog postao čovjekom više ništa nije isto. Ne prestaje utjelovljenje se događati sa svakim od nas. Kao što je Marija začela po Duhu Svetom tako i mi danas ako primamo tog duha Božjega u svoje srce mi začinjemo dobra djela. I onda se tako utjelovljenje Božje u ovome svijetu neprestano događa. Neprestano ima novih i novih ljudi koji su oduševljeni za Boga, spremni su nešto lijepo učiniti u Božje ime, drugome dobro činiti pa ići čak i do smrti i mučeničke smrti. Eto, to je vidljivost Boga među ljudima, tu je Bog vidljiv. I dok pitamo gdje je taj Bog, ne vidim ga? Evo, tu je, na djelima je prisutan. Dao gospodin da ima što više ljudi koji će začinjati i dopustiti da se Isus rodi u njima i da ih on vodi svojim putem. Amen.
 
Hodočastili ste u Ludbreg? Upišite se u našu knjigu dojmova.

Svjedočanstva