Trenutno aktivnih Gostiju: 251 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates
©2010 Župa Presvetog Trojstva - Ludbreg |CMS: Joomla! | Base design: Siteground | Razvoj: Almahor Studio |
Korizmena poruka 2015.
Četvrtak, 12 Veljača 2015 15:34

Korizma – kaljuža samosažaljenja ili križ Kristov

Svetim znakovima, snažno prožetom liturgijom euharistijskog slavlja čiste srijede ili pepelnice ulazimo svake godine u povlašteno vrijeme koje nazivamo korizmom – vrijeme posta, molitve, pokorničke priprave za nadolazeću uskrsnu radost. Svake godine izabiremo put kojim ćemo krenuti kroz korizmu do susreta s Uskrslim, biramo pokorničke vježbe za dane koji nam slijede nakon što smo pognuli svoju glavu pred službenikom Crkve i u pepelu priznali da smo grješni. No, kamo svratiti pogled ove godine? Hoće li ovogodišnja korizma biti još jedna promašena prilika? Hoćemo li možda cilj postaviti previsoko pa ga na kraju promašiti? Kamo i kako ove korizme?

Čovjek je u opasnosti vrtjeti se oko samog sebe. Kršćanin nije lišen te napasti. Pepelnica, kao važan trenutak u povijesti jedne liturgijske godine za svakog pojedinca dar je od Boga. Vjernik, možda tek na početku svog hoda s Bogom i u Bogu, može zaboraviti da taj pepeo, pojedinac, svatko od nas, može pretvoriti u utvrdu samosažaljenja, jadanja. Rijeke suza iz naših očiju, što mogu poteći na spoznaju vlastite bijede, nakon što smo iskreno zavirili u svoje duše pred Bogom, koji nam se javlja kao nadspoznatljiva čistoća, mogu pepeo pod nama pretvoriti u blatnu kaljužu. Ako smo duhovni cilj korizme postavili previsoko, ako smo glavu posuli s malo više pepela, možemo početi tonuti u živom blatu koje se stvara pod nama. Tako nam se ove korizme kao jedan od putova prema radosti Uskrsa, put bez samosažaljenja, bez jadanja, ali s mnogo suza radosti, javlja poticaj iz Prve Petrove poslanice.

Put je to koji nam pogled upućuje ne na nas same, već na Krista, prema čijem Uskrsu idemo. Poticaj za ovogodišnja korizmena nastojanja Petrove su riječi: „Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih" (1 Pt 2, 21 – 25).

Prije Uskrsnog radosnog usklika vjerne zajednice „Aleluja", čeka nas pogled prema križu na kojem visi Bog. Prije radosti Uskrsa valja nam pogled uprijeti prema Početniku i Dovršitelju naše vjere, prema onom koji je bio dostojan uzeti naše grijehe, koji je bio u mogućnosti pokazati nam da su ti grijesi prilika da ga susretnemo. U korizmi tako nalazimo milosni trenutak po kojem možemo susresti živoga Boga. On je trpio zbog naših grijeha, i mi On, je uzeo naše grijehe na sebe i prikovao ih u sebi na križ, umro je kao žrtva pomirnica, kao žrtva okajnica za ono što nije učinio, samo da bismo mi, njegova stvorenja, mogli doći u zajedništvo ljubavi s njim, Bogom Ljubavi. Udarali smo ga grijesima. Svaka postaja njegova križnog puta, svaki udarac pogana o njegovo lice, svako zabadanje oštrih bičeva o njegovo sveto tijelo, svako probadanje njegvog tijela što su vojnici učinili čavlima, trnovom krunom, probadanje njegovih prsa što je vojnika potaknulo na obraćenje, svaka kap krvi koja ja nevina istekla iz Utjelovljenog Boga, sve to uzrokovali su naši grijesi. No, iako su grijesi, i iako su velika uvreda Bogu, i bez obzira što je poradi njih zadobio nebrojeno mnoštvo modrica po svom svetom obrazu, ti i takvi grijesi prilika su da Božje vječno „Ti" bude sjedinjeno s mojim slabim, i toliko puta Boga nedostojnim, prolaznim „ja". Sve samo zbog jednog: „da umrijevši grijesima, pravednosti živimo" (1 Pt 2, 24).

Iskoristimo ovu korizmu za pokoru, iskoristimo svaki dan kako bismo, na putu ostvarivanja svetosti u svakodnevici, ispitivali savjest i postajali sve svjesniji svojih grijeha. „Iskoristimo" grijeh, svaki pojedinačno, za povlašteni susret Boga i naše duše. Bog, Utjelovljeni, nije došao na zemlju zvati pravednike. Nije došao među „vjerne", već je došao izgubljenim ovcama, grešnom stvorenju, najjadnijima, najbolesnijima, posebno na duši, kako bi na njih izlio rijeke svog milosrđa. Došao je i onima koji sjede u kaljuži samosažaljenja, kako bi im vode duha razbistrio, kako bi im pogled sa samih sebe svratio na svoj križ po kojem su u mogućnosti preobraziti svoj život.

Neka nam ova korizma bude obilježena obiljem duhovnih napora, u radosti učinjenih, ne kako bismo Boga još jednom samima sebi prikazali kao nedostupnog, mrzovoljnog Boga kojeg nekim vlastitim djelima treba udobrovoljiti da bi svoj pogled svratio prema zemlji. Korizmenim nastojanjima uzvraćajmo ljubav za ljubav Ljubavi koja je za nas, bijedne, bila spremna umrijeti, kako bismo mi živjeli, i to s Njom kroz svu vječnost. Nastojmo u Kristu vidjeti Očevu posebnu brigu za nas grešne, Ljubav koja nam se po Duhu od Oca i Sina razljeva u duši.

Nastojmo korizmu proživjeti u takvom duhu kako bismo Uskrs dočekali sa sviješću i vjerom da smo nakon dugog lutanja po pustinjskim predjelima života, bez dobre hrane i osvježavajućeg pića, napokon našli vjernog pastira, kako bismo mogli klicati: „Poput ovaca lutasmo, ali smo se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih!"