Još jedan u nizu od 'onih petaka.' Onih petaka koji su ispunjeni dosadom, monotonijom – ustajanje, škola, posao, učenje, obitelj... I u svemu tome kao da se izgubio osjećaj blizine i zajedništva.

A onda ulazak u crkvu. U ušima još odzvanjaju riječi pjesme:"Zavladaj ti mojim željama, blagoslovi me u mojim djelima. Ti si moj Bog, i ja slijedim Te, djeluj kroz mene." A oči sežu daleko naprijed gdje sjedi velik broj mladih. Okupljeni oko Stola Gospodnjega i ovaj prvi petak pjesmom i molitvom slave Gospodina. Srce koje slave, željeći obnoviti trenutke kada su iz Njega potekle spasonosne kapi predragocjene Krvi koja nas je oprala od grijeha i darovala nam vječni život. Svojom molitvom i pjesmom žele dati zadovoljštinu

Bogu za grijehe, a jednako tako darovati Mu ono nama najdragocjenije što imamo - srce, koje je gorjelo samo za Njega - u spomen na svu onu snagu koju je imao i trošio – za nas. I dok smo slušali riječi sv. Evanđelja i kako je Isus pitao Petra ljubi li ga, u srcu je jačala čežnja da ga preduhitrimo svojim odgovorom: „Da, Gospodine! Ti znaš da te ljubim!"
A o toj ljubavi progovorio je i vlč. Zoran Grgić, naš gost i predvoditelj Misnog slavlja i završetka velike Devetnice za spas mladih, ističući kako ne bismo trebali biti zagledani u svoju prošlost i grijehe, već u Krista, a sam pogled u te oči će nas osloboditi Iako mi nismo mogli dotaknuti Njega, On je dotaknuo nas. I da, slučajno smo susreli Boga. Zapravo On je namjerno susreo nas. Svakodnevno je prolazio pokraj i dolazio k nama, ali smo se pravili i pretvarali da ne vidimo. Od toliko pretvaranja, prestali smo da Ga primjećujemo. No On nije odustajao.
Kad smo ostali sami, potpuno bez igdje ikoga, onda smo bili prisiljeni susresti Ga. Jer On zaista postoji. Bez obzira na naše mišljenje o Njemu, bez obzira na sve predodžbe i ideje. Bez obzira na ono što smo svojevoljno prozvali "istinom". On zaista postoji. I ne samo to! On je i zaista živi Bog. Bog koji zahvaća život moj, tvoj. I onda je preostajalo jedino se zapitati:" Što ću reći kad se budemo gledali oči u oči, ja i Ti...?"
I gledavši ga u Presvetom Sakramentu, srce je samo tiho ponavljalo „Abba, Oče... Abba... Tatice..." dok je u njega tiho ulazio mir, mir kojim je odzvanjalo:" Ljubim te maleno moje... Ljubim te... Ljubim, do križa..."

Oči su se ispunjavale suzama, a srce je i dalje klicalo:"Zauvijek ću pjevati moj Spasitelj si Ti! I priječi ću milja sto zbog Tvoje ljubavi! Srce mi izgara da za Te svjedočim, kako si zauvijek promijenio moj život..."
A onda uz pjesmu, ples i druženje naš smo susret priveli kraju, na najbolji mogući način – u zajedništvu s našim gostima, uz mnoge zagrljaje, izmijenjene osmjehe i punooo smijeha! Te puni radosti, poput učenika u dvorani, čekali silazak Duha Svetog, kako bismo radosno proslavili i rođendan Crkve.