Sedma je vazmena nedjelja. Proslavili smo otajstvo Isusova Uzašašća na nebo i sada kao Crkva nastavljamo hod kroz vazmeno vrijeme prema svetkovini Pedesetnice. I poput prve Crkve, dozivamo si u sjećanje Gospodina Isusa i djela koje je učinio za nas, te kroz čivot nastojimo pronositi njegov primjer kao njegovi hrabri svjedoci u ovom svijetu i vremenu.
Upravo plod vazma – Kristove muke, smrti, uskrsnuća, uzašašća i poslanja Duha Svetoga treba biti naš odvažni vjernički život koji se neće očitovati u folklornom izričaju vjere „jednom tjedno", nego u zajedništvu, molitvi i slavlju sakrmaenata u cjelokupnosti našeg kršćanskog življenja.

Upravo je za to Gospodin Isus, uoči svoj pregorke muke, molio. Današnje evanđelje donosi nam dio Isusove velikosvećeničke molitve u kojoj moli Oca nebeskoga ne samo za one koji su kraj njega, tj. za dvanaestoricu, nego za svakoga od nas koji smo na navještaj evanđelja povjerovali. Isus moli da budemo jedno, kao što je on u Ocu i Otac u njemu. Ili na drugom mjestu, kao što je on u nama a on u Ocu nebeskom.
Isusova molitva danas za nas ima posebno značenje jer Bog je molio za nas, naš Spasitelj i Gospodin molio je Oca nebeskog za svakoga od nas, za naše jedinstvo i zajedništvo koje se može jedino temeljiti na zajedništvu s Njim – Kristom, po uzoru na njegovo zajedništvo s Ocem. I jedino u jedinstvu i zajedništvu nalazi se Krist proslavljeni Gospodin. Isus moli da budemo savršeno jedno, da svijet upozna da je On Božji poslanik i da nas Bog ljubi kao što je njega ljubio, da busemo ondje gdje je On, u slavi koju mu je Bog dao prije postanka svijeta. I kao plod te molitve treba biti ljubav, ljubav kojom je Otac ljubio Sina. Ta ljubav treba biti u nama kao temelj Crkve, našeg zajedništva, našeg liturgijskog okupljanja, obiteljskog života, društvenog zalaganja i svakodnevnog svjedočenja svoje vjere. U jedinstvu vjernika očituje se slava Božja, Krist Uskrsli, koji po svome Duhu Svetom i danas izgrađuje Crkvu koju ne mogu nadvladati vrata paklena. I zato je najteži grijeh onaj koji činimo protiv jedinstva vjernika, protiv Duha Svetoga, protiv ove Isusove molitve. Sve one prilike u kojima se postavljamo kao elitisti, kao isključivi nasuprot drugih i odbacujemo beskrajnu i čovjeku nedohvatljivu ljubav Božju prema grješnicima, u svim tim prilikama rušimo jedinstvo za koje je Krist molio.
Sada proslavljeni Gospodin koji je u slavi Očevoj u ovom jedinstvu, zajedništvu vjernika ostaje prisutan kao živi Krist Gospodin koji za svakoga ima riječ nade, utjehe i radosnu vijest novosti života. Proslavljeni Gospodin koji je uzašao u slavu Očevu, iz koje je došao u krilo Djevice Marije, u Crkvi je prisutan po Duhu Svetom koji se na poseban način izlijeva na sve vjernike i čini nas učenicima Kristovim.
Toga Krista u slavi ugledao je i prvomučenik Stjepan, koji je radi svjedočanstva svoje vjere podnio mučku smrt. Po primjeru svoga Učitelja, on oprašta onima koji ga ubijaju i moli za njih, i predaje svoj duh Onome koji je njegov Gospodin - Isusu Kristu. Stoga je i krv mučenika sjeme kršćanstva jer je njihov primjer svjedočenja, hrabrog i ustrajnog unatoč mukama i ubojstvima bio poticaj vjere svima onima koji su se tome osvjedočili. Danas nedostaje hrabrosti svjedočenja vjere, često je vjera privatna stvar svakog pojedinca, nije čin zajednice i poticaj izgradnje jedinstva. A iza svega toga stoji suvremeni humanizam koji razgrađuje čovjeka i daje mu poticaj da živi svoj život u svoja četiri zida, daleko od drugih, gdje ne može svjedočiti ali se niti osvjedočiti vjeri Crkve koja naviješta radost potpunu u zajedništvu s Kristom i međusobno.

Naše jednistvo, za koje je Krist molio svoj oslonac nalazi u nadi Kristova ponovnog dolaska, o čemu nas potiče apostol Ivan u viđenju Otkrivenja. Isus Krist, Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak svega dolazi ubrzo i plaća njegova s njime i naplatit će svakom po djelima njegovim. Njega Crkva u liturgiji svake nedjelje zaziva: Dođi; njegova Zaručnica govori: Tvoj slavni dolazak iščekujemo. U nadi toga dolaska potaknuti smo Isusovom molitvom da budemo jedno, da u jednistvu očuvamo živi spomen na Krista Gospodina koji nas je svojom mukom i smrću otkupio od grijeha i razbio sve granice koje su čovjeka ograničavale u odnosu prema Bogu i prema bližnjima. Štoviše, Kristov ponovi dolazak u slavi je naša trajna nada, i svo naše vjerničko svjedočenje u tome ima svoj izvor: ne zato da ne činimo grijeh jer Gospodin će doći, nego učinimo svijet pripravnim za njegov dolazak u slavi.
A pripravnost našega svijeta, našega društva, naših obitelji i župnih zajednica očituje se upravo u onome za što je Krist molio: da budemo savršeno jedno, da tako posvjedočimo ljubav koju Bog ima prema svakome od nas, ljubav očitovanu na križu, i u križu svakog vjernika. Neka naše današnje euharistijsko slavlje posebno odjekne zajedništvom, jedinstvom Kristova Tijela kojom ćemo se pričestiti i neka naš život bude trajni poklik: Dođi, Gospodine Isuse, mi smo ti pripravili put, u svojim srcima, obiteljima, i svim životnim okolnostima. Amen.