Vazmeno vrijeme liturgijske godine traje 50 dana. To je vrijeme iznimne kršćanske duhovne radosti i proslave otajstva našega spasenja. Upravo njegova duljina trajanja daje mu veliku važnost, a s druge strane to je vrijeme kada se moramo učiti prihvaćati blagodati spasenja koje smo primili.

Uskrs je događaj koji je prelomio ljudsku povijest, te od povijesti smrti, učinio povijest novoga života. Svakoga od nas pojedinačno. Jer Bog je raskinuo okove smrti i otvorio nam vrata novoga života, one nade koja nas podržava u svijetu i koja nam daje snagu da svoju vjeru živimo aktivno i aktualno u svojoj svakodnevici. Bog nam je vratio dostojanstvo svojih sinova i kćeri i po krštenju – kojemu je izvorište u vazmenom otajstvu - i dao nam tako novi život u Imenu Isusovu. Isus Krist je tako za nas Uskrsnuli Gospodin, Jaganjac Božji koji je dostojan primiti moć i bogatstvo, i mudrost i snagu i čast i blagoslov. A po njemu, i mi smo baštinici toga blagoslova, blagoslova spasenja i djetinjstva Božjega.

To se Božje posinstvo očituje od onih dana koji su slijedili uskrsnuću Kristovu. Apostoli su postojano naučavali i propovijedali djela koja je Bog po svome Sinu, Gospodinu našem Isusu Kristu izveo i novost života koju je svemu čovječanstvu time darovao. Zbog toga su Petar i apostoli – tako nam donose Djela apostolska – bili više puta ispitivani od Velikog svećenika i branjeno im je propovijedati i učiti u Ime Isusovo. Snaga toga Imena, sada više ne imena jednoga od učitelja, već Gospodina, kojega Bgo desnicom svojom uzvisi za začetnika i spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha, bila je ona snaga po kojoj su apostoli, predvođeni Petrom pridobivali duše onih koji su povjerovali. Istina, zbog toga su trpjeli, a trpljenje radi imena Isusova donijelo je u njima radost. Istu takvu radost zbog uprisutnjavanja Uskrsloga Gospodina u svim su vremenima Crkve, a napose našega naroda doživjeli oni koji su zbog toga proganjani, a na kraju i krvlju postali svjedoci. U njihovu je svjedočanstvu Imena Isusova snaga koja pobjeđuje zlo koje se iz vremena u vrijeme vraća ne bi li Uskrsloga izbacilo iz ljudske svakodnevice. Tako je bilo prije pedesetak godina, a svjedoci smo da se na perfidan i lagan način to ponovno vraća u naše vrijeme.

Biti svjedokom Uskrsloga u svojoj svakodnevici znači živjeti od Boga darovano spasenje i Božje posinjenje. Izvješće današnjega evanđelja donosi nam događaj koji se ne zbiva – kao prošle nedjelje – iza zatvorenih vrata, nego u svakodnevici života koju su apostoli imali prije nego što su susreli Isusa i odazvali se na njegov poziv. Čitavu noć ribare, ali ništa ne ulove. Još jedno razočaranje obuzima njihove duše. Ali, na obali Tiberijadskoga mora pojavljuje se Uskrsli Gospodin, kojega isprva ne prepoznaše jer im je duša bila ispunjena razočaranjem i strahom, ponajprije onim od događaja velikog Petka, a potom i zbog jalova posla. Na pitanje imaju li što dad mu ponude za jesti, odgovaraju negativno. Ali na njegovu riječ, na posluh onome koji im daje savjet za dobar ulov na istome mjestu, doživljavaju uspjeh. I tada se budi u njima vjera: Gospodin je! Ne više Učitelj je!, nego: Gospodin je! Mreža im se skoro raskinula od velika ulova, ali na obali je stajalo pripravljeno jelo, i isti obred kao za posljednjom večerom, onaj način na koji i danas Crkva prepoznaje prisutnost svoga Gospodina. Nitko se nije usudio pitati tko je taj čovjek, jer su znali da je Gospodin.

Upravo nam ovaj odlomak iz evanđelja, u ovom vazmenom vremenu želi dati poučak da se Gospodina ne pronalazi samo ondje gdje očekujemo da bude, ili gdje ga nakon nedjeljne svete mise „ostavimo". Učenici su Gospodina tražili na praznome grobu i ta praznina ostala je u njima sve do onoga trenutka dok nisu shvatili i vjerom i srcem prihvatili da je Gospodin prisutan u njihovoj svakodnevici, u svim trenutcima razočaranja, neuspjeha, ogorčenosti i boli zbog samoće. Tamo je isto Krist koji nam dolazi i on nam nudi nešto za „prismok", ne traži od nas da činimo čuda, nego traži dvoje: biti svjestan njegove prisutnosti u životu onih koje je izabrao u krštenju, i to u njihovoj svakodnevici, ne samo nedjeljom i blagdanima, nego u svim trenutcima žviota i rada; i drugo: biti poslušan njegovoj riječi koja je jača od svakog dvosjekla mača, i koja ravna našim životima.

Postati svjestan prisutnosti Uskrslog Krista u svojem životu cilj je ovog vazmenog hoda. Mi smo često u situacijama da na Krista zaboravimo, da ga se sjetimo samo kad nam je potrebno ili kad dođemo u Crkvu. Ali, novost života i Božje sinovstvo koje nam je po svojoj muci i uskrsnuću darovao treba biti okosnica naših života: ona snaga koja nas podržava i nada koja nas nosi putovima hodočašća ovom zemljom. Tada postajemo svjedoci – kao apostoli u prva vremena Crkve – koji će snagom Imena Uskrslog Krista drugima davati nadu i donositi spasenje, ali biti i radosni ako zbog svoga svjedočanstva moraju nekad i trpjeti. Amen.